Dan je 17. rujna 1998. U tijeku je prva utakmica prvog kola Kupa pobjednika kupova. Na starom istanbulskom stadionu punom "kao čep” u tijeku je utakmica Bešiktaša i slovačkog Spartaka iz Trnave. Minuta je otprilike sedma.

Piše: Denis Draganović

Tada dvadesetdvogodišnji igrač Spartaka s brojem 18 na leđima prima loptu oko centra i trpi luđački nasrtaj s dvije noge na svoju stajnu lijevu nogu. S dvije noge u stajnu nogu!

Kako tada noga nije pukla ostao je misterij do dana današnjega, igrač je iznesen na nosilima. To nije bio običan igrač, to je bio “gladni pas iz Metkovića”, to je bio Sergej Jakirović.

Za taj nasrtaj nije dosuđen niti faul, noga je preživjela, a on se vratio na teren. Kako da se preda nakon što je konačno dobio priliku, poslije doba provedenog u Neretvi i RNK Splitu, kako da sada noga pukne? Ne, to nije bila opcija.

Ako mislite da pretjerujem, pogledajte na Youtube dostupnu utakmicu i okrenite na sedmu minutu, bit će vam jasnije da “ovaj” nije običan, da će ovoga lomiti, ali teško slomiti.

Tako ni legendarnom Johnu Toshacku nije bilo jasno kako se igrač s brojem 18 vraća u igru. Da, onaj Toschack koji je kasnije vodio madridski Real…

Genetika je bitna u svakom živom biću, tako da veliku ulogu igra i u životu našeg junaka. Junaka iz kvarta koji kavu jednakim žarom pije i s “pukovnicima” i s “pokojnicima”.

On nije u nogomet ušao slučajno, njegov nogometni DNK je od rođenja usmjeren kroz gledanje oca Envera i slušanje pokojne majke Jelene. Vahid Halilhodžić i Enver Jakirović bili su napadački duo u mlađim kategorijama mostarskog Veleža. U profesionalnim vodama Enver je ipak postao jedinica, došao je u Neretvu iz Metkovića i tamo branio 20 godina. Bio je član Neretve u ulozi pričuvnog vratara i trenera istih i u povijesnom plasmanu Neretve u elitni rang hrvatskog nogometa 1994.

Popularni “Ekra” je obojicu sinova usmjerio u vratarske vode. Teo Jakirović je otišao s golmanskim rukavicama i do ukrajinske lige, dok je Sergej Jakirović brzo shvatio da branjenje nije za njega te se “preselio” na ulogu središnjeg veznjaka.

Uz takvo nogometno okruženje, štorije o Veležu, gledanje Neretve, sjajnih Mijoča, Šoše, Ljubičića, Majića, Kurana, te ostalih vedeta ponosa Metkovića priča Sergeja nije mogla otići u drugačijem smjeru nego nogometnom. Njegova nogometna karijera bila je duga, na kraju gotovo do 41. godine, pred kraj se igralo za “raju”, ništa nije upućivalo na to da bismo mogli uskoro imati trenera koji napada najbolju ligu svijeta.

Pa kvragu, taj lik je igrao 12.11.2017. u Gornjoj Stubici protiv Klanjeca. Hej, pa to je bilo prije devet godina? “Playmaker” Stubice će za deset godina napadati Guardiolu? Dajte molim vas…

Iako nije za zanemariti informaciju, tu utakmicu je Klanjec izgubio 1:0, a strijelac je bio “Jakirov kum” Rajko Vidović. Upravo u tim trenucima je započeo i svoj prvi trenerski angažman na seniorskom nivou. NK Sesvete, sezona 2017./18. Trenersko iskustvo prije toga? Juniori Sesveta i posao asistenta Denisu Bezeru. Eh da, bio je i “pomoćnik” Marinu Ivančiću u otvorenoj školi Sesveta. Da, današnjem kondicijskom treneru Hull Citya. Uvijek će se u nogometnoj obitelji Ivančić Marin moći hvaliti kod koga je “Jakir” pekao zanat…

Prvi strijelac za “Profu” bio je Mateo Topić na gostovanju u Solinu, dok je u idućoj utakmici Jakirović upisao prvu pobjedu u svom trenerskom profesionalnom CV-u, prvo kolo hrvatskog nogometnog kupa i pobjeda 5:0 u Garešnici.

Nekada u životu treba malo sreće, trebaju se kockice poklopiti. Kontra svih oklada Dean Klafurić osvaja naslov prvaka u Poljskoj s Legijom i praktički “prisiljava” čelnike da od privremenog rješenja postane stalno. HNK Gorica u isto vrijeme osigurava promociju u elitni rang vođena na klupi s mladim perspektivnim trenerom Ivanom Prelecom.

Zbog starog “turopoljskog” dogovora, veliki prijatelj Klafurić poziva Preleca da dođe u Legiju. Prelec pristaje i tako se otvara prilika koja se ne propušta. Sjajna vizija tadašnjih čelnika Gorice šalje poziv na Jakirovićeva vrata, a on uzvraća povijesnom sezonom. Peto mjesto u HNL-u, 16 pobjeda, dva rušenja Hajduka, otkriće Zwolinskoga te bezbroj dobrih stvari koje su lansirale Sergeja Jakirovića u hit trenera.

Korona Maribor, Zrinjski, Rijeka, Dinamo… Stanice su o kojima se gotovo sve zna. Zato bi možda bilo dobro izdvojiti dvije priče o karakteru, dvije priče o “stajnoj lijevoj nozi” iz Istanbula s početka priče. Dolazak u Mostar, gdje je zamijenio nedavno preminulog Mladena Žižovića bio je iz navijačkih očiju sve samo ne idiličan. Dolazak usred sezone, roster koji se morao mijenjati, pad na peto mjesto u samom finišu sezone gdje Zrinjski i završava. Što se očekivalo? Smjena naravno. Izlazak na nosilima… Ali vratio se Profa, vratio se u igru. Osvojio je ligu naredne sezone s rekordnih 27 bodova prednosti!

Priča druga je Dinamo, gdje dolazi u već opjevanom “transferu” iz Rijeke. Preživio je sezonu o kojoj će se sigurno napisati knjiga, smjenjivan više puta od navijača, novinara, ali što je još važnije i od vlastite uprave. Vlatka Peras je tada odigrala ključnu ulogu u trenucima koji su lomili “Profinu” sudbinu i kada se sve činilo idilično, pripremala se utakmica za naslov prvaka… BUM! Naslovnice vrište, Dinamo će otpustiti Jakirovića… Na dan utakmice za osigurati titulu prvaka.

Telefoni su zvonili, Jakirović je morao ostati miran, znao je taj “mangup” što mu se sprema, ali nije dozvolio to prenijeti na ekipu. “Stajna noga iz Istanbula” ponovno nije pukla? Nevjerojatno, ali istinito, bio je to prekršaj za “zatvor”, a on se vratio u igru? Pa od čega je ovaj broj 18? Istanbulska sudbina se ponovno ponovila, a Jakirović je isporučio i u dobroj mjeri olakšao klubu godine koje dolaze. Naslov prvaka, Liga prvaka i vječito omalovažavani “Profa” je dočekao bočni vjetar koji je uvijek bio tu. Otkaz, koji je potpisao Dinamu sudbinu u nastavku sezone. To je bio neki Dinamo kojeg se ne volimo prisjećati, treneri su se mijenjali kao na traci i u konačnici ceh su platili modri kibici gledajući Rijeku kako podiže “kantu” najboljih u državi.

Nakon uspjeha s Dinamom, možda se očekivao i bolji poziv, a kako on nije dolazio Jakirović je prihvatio nešto iz serijala “da je lako, ne bi mene dočekalo”. Poziv turskog Kayserispora i neko šesto čulo koje je gurnulo Jakirovića prema potvrdnom odgovoru. Jer, kvragu, ispadanje iz turske lige i nije neka referenca za CV?

Sedamnaest utakmica, četiri poraza i osam pobjeda? Nije loše za momčad koja je do tada imala samo tri pobjede… Spašen je Kayseri, a to se pokazalo ključnim za Jakirovića i njegove dečke. One junake iz sjene koji nisu u prvim redovima, a koji daju “faktor X” Jakiroviću. Njegovi dugogodišnji suradnici Marko Salatović, Marin Ivančić i Anđelo Roguljić. Sesvetski junaci u pohodu na kremu svjetskog nogometa. Junaci koji su ove sezone ostvarili čudo.

Moram se opet vratiti na tu “stajnu nogu iz Istanbula”. Ona je bit svega, ona je taj detalj koji nam govori s kime imamo posla. Kako drugačije objasniti taj start “s dvije noge”, tu zabranu transfera, taj udarac od kojega bi svi bili na nosilima. Ali on se ponovno vratio, ponovno je ušao “ovaj” s brojem 18 na teren. Bez mogućnosti ulaznih transfera, budžetom koji pripada sredini tablice, s klubom koji je sezonu ranije završio na 21. mjestu i ciljem da se ostane u ligi Jakirović je postao hit sezone, nominiran za trenera godine i čovjek koji mirne duše može uživati u trenutku i dvomeču koji slijedi.

Protivnik je “čuveni” Millwall, ikonski londonski klub koji je posljednji puta igrao elitni rang u sezoni 1989./90. i za kojega će navijati veći dio svjetske publike, ponajprije zbog mainstream i kulturološkog statusa tog kluba i tih navijača. Dvomeč će dati odgovor ide li Hull City na Wembley, na utakmicu svih utakmica, na priliku da oni zaigraju Premier ligu, po prvi puta nakon sezone 2016./2017.? Protiv svih oklada, jeste li spremni opet faulirati igrača s brojem 18?